Schengen crta

Život na granici je opasan i tvrd - reka je dobri Darko Rundek, ko da je živija u Vrgorcu ili Ljubuškom, pa zna kako nam. Uvik neke države i crta između njih, a mi osuđeni da živimo do crte i da ima neko ko nam ne da priko crte. A narod ko narod, voli prić crtu, il ovako il onako. I tako stoljetno življenje oko granice ostavi tragove, stvori običaje i minja navike. Što je država strožija takva su i pravila. A narod mora živit i prilagodit se, da ugodi sebi i državi. A države i sistemi ne vole kad ugodiš sebi, oni bi da samo ugodiš njima i da bude po njihovu. Mi smo neka sorta koja nikako da se osamostali i voli svoju državu, mi uvik u nekoj uniji, zajednici nekih država. Prije smo bili u zajednici s nekoliko država, pa nam nije valjalo, pa smo sad u zajednici s puno država. Zajebana bila ona zajednica, a ova još zajebanija. Ova koja se sad zove Unija skroz zajebana. Voli vidit sve, znat sve i kontrolirat sve. S obe strane crte koja se zove granica i narod oko nje, pogranični. A narod ko narod, voli živit zajedno bez obzira na crtu. Ljudi se druže, posluju, ljubuju, žene se, igraju nogomet, pokumljuju se i svašta još nešto. A Europska unija ne voli da je tako, ona bi to sve kontrolirala i ne bi dala da mi imamo svoje običaje i pravila. Koja su kod nas prilično jasna. U nas se zna ko s kin živi , ko se s kin druži i ko se s kim kumi. Recimo, u nas svaki uspješan obrtnik ili privrednik ima kuma koji radi u graničnoj policiji ili carini. Ovi s carine za kuma imaju odvjetnika, sudca ili nekog ko se bavi bananama. Naša domaća radnička klasa za kuma bira nekoga od Braće, jedino ovi motoristi se kume između sebe. Bajkeri vole da je kum ditetu bajker. Ili kad se žene da je kum doša na dva kola.
I svi ti ljudi žive zajedno, pomažu se, bore se da prežive svakodnevnicu i da olakšaju život. Al doša ovi Šengen, Europska unija ne da da se živi ko nekada.
Sve se snima kamerama i prisluškiva. Cilo polje između Ljubuškog i Vrgorca pokriveno stotinama kamera. I sad ti se pripit vraćaš iz svata i sta bi u Bostanima poseksat ženu. Svoju ženu u svom autu.
Jebi ga, nema toga više, jer svi znaju da se sve snima kamerama. I onda se ti malo strpiš i izdržiš do kuće. Pa seksaš u toplu krevetu. I to ti je osigurala Europska unija. Da se ne smrzavaš i ne tiskaš po autu.
Ili kad imaš neki problem pa zvrcneš kuma na mobitel da ti dođe pomoć. E toga više neman u nas. Jer recimo kako bi zvučalo da zovneš kuma koji radi na granici i na telefon mu kažeš: Bil mi moga popodne pribacit ona drva. Hm, pribacit. Odma se pale ovi šta prisluškivaju, a u nas se prisluškiva svak i sve. I to znaju svi. I policajci i carinici, odvjetnici i ljubavnici. Kako da ja zovnen na mobitel svoga susjeda i kažem mu: Evo ove tvoje kokoši prišle u mene. Odma se pale lampice, šta prišle, kud prošle. Legalno, ilegalno, kroz žicu ili mimo žice. Koje kokoši, hm, razgovor može imat višestruko značenje. Još susjed Hercegovac. Iz druge države. Druge unije.
Zato u nas više niko ništa ne govori na mobitel. Sva komunikacija traje do 14 sekundi. Jer se nakon 15 sekundi pale prisluškivači. Ili se uključuju na sporne riječi. Kao pribacit, prišle, došle itd. I unda ljudi lipo zovu jedni druge na rakiju. Ono di si, šta radiš, ajde svrati na rakiju. Ili na čašu vina. Il kavu. I unda se na kavi dogovaraju šta tribaju. I to u kafiću di je glasna muzika. I side unutra. Da odzvanja i prostor i žamor ljudi. Jer nikad se ne zna.
Vidiš kako je ova Europska unija u nas unaprijedila međuljudske odnose. Ljudi se više druže. Nađu se jedni s drugima. Da se vide uživo. Pruže jedni drugima ruku. Popiju rakiju il čašu vina. Sve se vraća ko nekad.
A kažu meni neće više nikad bit ko nekad.
Oće, oće.

Oznake: jure divić;priče;kratka priča;Tamo doli;književnos

Jel bilo šta zanimljivo

Jučer je cili dan padala kiša i sve je izgledalo da će bit dosadan dan iz kojeg se neće dat izvuć ništa pametno ni vridno, slutilo je na popodnevnu dosadu i izležavanje po kaučima, kad zove urednik iz Zagreba; - Čuj, premijer ti dolazi u Vrgorac na stranački skup, daj napravi jednu galeriju fotki, poprati događaj pa javi kako je bilo.
E jebi ga, moga si me zovnit i malo ranije kontan, al šta ćeš, ima još dvi ure do premijerovog dolaska pa se valjda pripremin. Zoven Branku na telefon i pitan šta se događa, zna li on za protokol, on me napućiva na onu koja zna i ajde brzo san dozna hodogram kretanja, no skonta san da i neman baš puno vrimena, jedva po ure za doć spreman do polivalentne dvorane. Lipo ja zakačija dva aparata i prid općinu. Tamo policije na svakom koraku, svi ozbiljni i s bubon u ušima. Djeluju ozbiljni i napeti, al kolegijalni su, daju mi vridnu informaciju da je Plenković zapeja u Šibeniku, malo mu se gori odužilo pa će u nas kasnit jedno po ure. Pitan ih iman li vrimena popit kavu, kaže Zoka ajde ti, kasnit će on i 45 minuta.
Taman da na miru popijen kapučino i posložim strategiju kako to odradit u Polivalentnoj dvorani, najzahtjevnijem prostoru u našem gradu, prostoru u kojega svi dolaze, svi tu nastupaju, a ima jedno pet godina fali pola sijalica i osvjetljenje je blago reć katastrofa. A onaj ljubitelj FK Crvene zvezde je opitura pola zidova u crvenu boju, sve izgleda ko „crveno-beli salon“, tako da ti white balance odma nosi u crveno i tribaš uradit sedansto preinaka prije nego li uopće uđeš u prostor.
Popija kapučino u novouređenom kafiću, onako među staklima, utipka na aparatima sve šta triba i pješke do općine. Tamo mi naši policajci kazivaju da je Plenki taman proša Dugopolje, lagano krenija u dvoranu, kad tamo oni drugi policajci. Oni su manje druželjubivi od naših policajaca, odma zagrću jaketu da ti pokažu značku za pason, što znači da je on taj rođo koji sa mnom mora proć proceduru. Kako pratin premijere i predsjednike već više od trideset godina znam koja je procedura, dajen aparate na pregled, vadin iz džepova blic da ga čovik vidit, ovi neki uljudan, sve lagano, kaže da vidi po opremi da radin za neku ozbiljnu redakciju i ne pita me ni osobnu kad san mu reka za koga fotkan. I tako malo ja i on u priči, dolaze i drugi novinari, kiša vanka pojačava i ljudi ulaze u onaj hodnik u predvorju, i začas se stvorila gužva da ne možeš mrdnit iz mase. Face su uglavnom standardne, stranačke i poneki radoznali, i odjednom i svu tu gužvu kroz ulaza vrata odniklen upada Bipa. Svi se smiju, počinje zajebancija, a ja kontan kako ni jedan skup ničega u gradu ne može proć bez nekom domaćeg vanzemaljca koji ne zna za što je doša, kud je poša i koji je njegov smisao na ovom političkom okupljanju. Sve je, al kašnjenje se odužilo i svima je pomalo dopizdilo čekat, čak i oni najvatreniji pripadnici stranke izlaze na kišu zapalit cigar od dosade, jer se ništa ne događa. Taman kad san pomislija da će bit dosadno pojavila se Zora Levanova. Ušla je ko influenserica koja mora bit viđena na partiju, ne zna ko joj glavu nosi, al u rukama ima pak vlažnih maramica, taman ko brend koji je reklamira.
Neko je doviknija kako je Plenki proša Ravča, sad će on, svi nestrpljivo čekaju, neki mali stranački lik djeli zastavice stranke da mogu mahat kad uđe predsjednik, i sve se čini da će sad on. Jedan domaći policajac do mene obavještava me kako je taman na izlaznim kućicama, u prostor kroz gužvu ulaze neki dečki s kutijama zaduženi za ketering, počinju vadit sokove i boce vina, Zora Levanova s pakon vlažnih maramica gura se kroz narod da se probije naprid do vrata, nikome nije jasno koja je njenu uloga tu, neko iz mase viče; Evo ga, ulaze tjelohranitelji, razguravaju ljude da naprave prolaz, Zora Levanova se miče prema stolu za ketering, stranački simpaziteri ushićeno dižu ruke sa zastavicama, ja palin blic, vidin Plenkovića kroz staklo, sad će uć kroz vrata, Zora Levanova se okreće, jaketon zakači bocu na stolu i pammm.
Pade boca na mramorni pod, razleti se staklo u iljadu komada, onaj policajac vrti glavon; jesan ti reka da stojiš na mistuuuuuuu, stranački simpatizeri oduševljeno viču eeeeeeeeeee, Plenković ulazi; onaj momak iz keteringa viče aaaaaaaaaa, Zora Levanova u dva koraka kroz bočna vrata samo izleti iz općine ko da nikad nije bila tu.
Pita me urednik jel bilo šta zanimljivo?

Oznake: jure divić, kratka priča za djecu, Književnost, proza

"Tamo doli" intervju Jure Divića u Večernjem listu

O novoj knjizi "Tamo doli", jeziku, pisanju, psovanju, dijaspori, sexu i svemu ostalom u velikom intervjuu na duplerici Večernjeg lista

Oznake: tamo doli, jure divić, Večernji list

Tamo doli u knjižarama Ljevak

Najnovija knjiga Jure Divića "Tamo doli" od danas može se kupiti u Knjižari Ljevak na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i naručiti na njihovoj web stranici, https://www.ljevak.hr/publicistika/23929-tamo-doli.html

.

Oznake: jure divić, tamo doli, ljevak

Jure Divić predstavio knjigu "Tamo doli" u Pločama

U Narodnoj Knjižnici Ploče sinoć je predstavljena knjiga „Tamo doli“ pisca i novinara Jure Divića.
Ravnatelj knjižnice Jurica Karamatić okupljenima je predstavio autora koji po prvi put gostuje u Pločma, a predsjednik Društva prijatelja vrgorske starine ukratko je predstavio rad DPVS koje se brine o očuvanju starina, tradicije i običaja i upravo stoga je izdavač knjige „Tamo doli“, jer se Divić u svojim djelima bavi jezikom svog kraja i kroz kratke satirične priče pokušava održati izvorni vrgorski govor i humor.
Program predstavlja u Pločama vodila je Željka Opačak, a vrgorski satiričar čitao je svoje priče koje su naišle na odličan prijem publike. Puno smijeha prosulo se knjižnicom u Pločama nakon čitanja priča „Triba ženit kineskinje“, neki u publici su jedva izdržali da se ne uguše od smijeha na „Baladu o svjećici“, veliki aplauz dobila je „Najljepša ljubavna priča“, da bi večer kulminirala „Katoličkom misijom“ i izvrsnom reakcijom na „Fakultet“. Obostrano zadovoljstvo pisaca i publike u Pločama završilo je potpisivanjem knjiga i fotografiranjem s autorom.
Predstavljanje nove knjige Jure Divića u Pločama nastavak je započete suradnje Društva prijatelja vrgorske starine i Narodne knjižnice Ploče, koja je krenula izložbom DPVS prošle godine a već su najavljeni novi projekti na području kulture i baštine.

Oznake: tamo doli, jure divić

Tamo doli u Pločama

U četvrtak 5.prosinca 2019. u 19 sati u Narodnoj knjižnici Ploče bit će predstavljanje najnovije knjige Jure Divića, Tamo doli.

Oznake: tamo doli, jure divić

Tamo doli na natječaju za najljepšu hrvatsku knjigu objavljenu u 2019. godini

Na ovogodišnjem natječaju za najljepše knjige objavljene u Hrvatskoj u 2019. godine naći će se i knjiga Jure Divića, Tamo doli, čiju je koricu osmislio i dizajnirao vrgorački grafički dizajner Dražen Cvijetković.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu na poziv Zaklade Stiftung Buchkunst organizira natječaj Hrvatska lijepa knjiga, kojem je svrha odabir najljepše oblikovanih hrvatskih knjiga za međunarodni natječaj Best Book Design from all over the World, koji će se održati tijekom Sajma knjiga u Leipzigu, te za izložbu Book Art International u sklopu Sajma knjiga u Frankfurtu. Riječ je o natječaju i izložbi posvećenim međunarodnom predstavljanju stvaralaštva likovnih urednika i dizajnera, kao i tiskarskog umijeća.
Knjiga Tamo doli koju je objavilo Društvo prijatelja vrgorske starine natječe se u kategoriji književnost.
Tamo doli, petu knjigu Jure Divića tiskala je tiskara Jafra iz Solina.

Oznake: tamo doli

TAMO DOLI U ONLINE PRODAJI NA KNJIGOLOVU

Nova knjiga Jure Divića "Tamo doli" ali i prethodne dvije, "Rakija za plućne bolesti" i "Vrgoračka kronika" mogu se naručiti putem interneta na stranici Knjigolov.hr


Knjigolov.hr

.

Oznake: jure divić, tamo doli, vrgoračka kronika, rakija za plućne bolesti

"Tamo doli" Jure Divića u prodaji u knjižarama u Makarskoj i Vrgorcu

Nova knjiga Jure Divića "Tamo doli" može se nabaviti u uredu Turističke zajednice Vrgorac, knjižari Novo doba Vrgorac i knjižari Novo doba Makarska Istok (pored Elektromilasa)

Jure Divić predstavio petu knjigu kratkih priča u Makarskoj

Jure Divić predstavio petu knjigu kratkih priča u Makarskoj

Sinoć je u Makarskoj na završnoj večeri Šumoteke, knjižnice na otvorenom, predstavljena knjiga „Tamo doli“ Jure Divića, objavljene u izdanju Društva prijatelja vrgorske starine, u biblioteci Augustin.
U organizaciji makarske turističke zajednice i Gradske knjižnice Makarska, održana je trodnevna kulturna manifestacija u Parku fra Jure Radića, koja je završena s dvije promocije knjiga: „Tamo doli“, Jure Divića i „Južina“ Nebojše Lujanovića.
U programu kojeg vode Ana Duvnjak, ravnateljica makarske gradske knjižnice i Hloverka Novak Srzić direktorica Turističke zajednice Makarska, predstavljena je peta knjiga vrgoračkog književnika, novinara i fotografa, koji se makarskoj publici predstavio s novim ciklusom kratkih priča, među kojima je bila i „Katolička misija“, kratka priča za koju je Divić osvojio nagradu WH Festa za najbolju kratku priču.
Predstavljanje knjige započela je Ana Duvnjak čitanjem priče po njenom izboru, „Dorin dnevnik“, nakon čega je Divić pročitao nekoliko priča iz knjige Tamo doli, uz super reakciju publike koja je smijehom pratila svaku rečenicu i svaku priču nagradila aplauzom.
Nakon čitanja Jure Divić je potpisivao knjige posjetiteljima koji su pohodili park fra Jure Radića, gdje je sinoć završila izvrsna trodnevna manifestacija Šumoteka, koja se po prvi put organizira u gradu podno Biokova.
Makarsko predstavljanje knjige „Tamo doli“, pretpremijera je nove Divićeve knjige, koja će uskoro premijerno biti predstavljena u Vrgorcu u galeriji Društva vrgorske starine.

PROMOCIJA KNJIGE "TAMO DOLI" JURE DIVIĆA U MAKARSKOJ

Šumoteka, Makarska, 23.lipnja 2019. u 18 sati promocija nove knjige Jure Divića "Tamo doli"

JURE DIVIĆ OBJAVIO KNJIGU "TAMO DOLI"

Iz tiska izišla nova knjiga Jure Divića „Tamo doli“.

„Tamo doli“ peta je knjiga Jure Divića, prva objavljena u izdanju Društva prijatelja vrgorske starine, i prva knjiga u Biblioteci Augustin.
U knjizi na 150 stranica se nalazi 41 satirična kratka priča, pripovijetka, novela, neke koje ste imali priliku čitati na Jure Divić-priče, neke nove, neobljavljene priče i nagrađena priča „Katolička misija“ koja je osvojila nagradu za najbolju kratku priču na WH Festu.
Naslovnicu knjige „Tamo doli“ uredio je grafički dizajner Dražen Cvijetković, textove je lektorirala Nada Šimić, fotografije su uradili Mate i Jure Divić, tiskana je u splitskoj tiskari Jafra i katalogizirana u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

AFIRMATOR: KATOLIČKA MISIJA

Afirmator:Katolička misija

JURE DIVIĆ DOBITNIK NAGRADE WH FESTA

JURE DIVIĆ DOBITNIK NAGRADE WH FESTA ZA NAJBOLJU KRAKTKU PRIČU

POŠTARU SE SMIJEŠI NAGRADA

Stručni žiri WH FESTa koji organizira natječaj za kratku priču uvrstio je "Baladu o poštaru" Jure Divića u uži izbor za nagrade. Kako je obavijestio organizacijski odbor, priča će biti uvrštena u festivalski fanzin, zbirku kratkih priča, a uskoro na festivalu koji traje od 31.7. do 2.8.2014. će biti proglašen pobjednik i najbolje kratka priča.
BALADA O POŠTARU
Ne boj se ništa, obična je – govori mi Nedo poštar dok mi spušta pismo na stol. Obična pošta, obično pismo ili razglednica, rijetka pošiljka koju dobivamo na kućnu adresu, a da nam nije nikakva frka. Danas, gotovo niko ne voli poštare. A kad sam ja bija dite, svi smo u ulici volili poštara.
Živi smo uz barba Joskana, u Ćukovini, onako malo zabačeni sa strane, ko pravo predgrađe, u koje samo poneki dan u tjednu navrati poštar, onako pješice, s torbom punom pošte i facom pune osmjeha.
Barba Joskan je dobiva razne časopise na koje je bija pretplaćen, i jednom misečno, poštar bi mu donosija penziju. Taj dan se zna, bar su ga sva dica u susjedstvu znala. Kad bi barba Joskan dobija penziju, sva bi dica dobila za slatkiše. Svi bi imali pune džepe bombona i onih malih Candyja kada bi poštar posjetija barba Joskana, koji bi odma poštaru da malo sitnih, onih zvonećih, šta mu je donija penziju, a potom bi ostale sitne dobila dica iz susjedstva za slatkiše. Zato smo svi volili poštara i volili dan kad bi on doša u našu ulici, ili ti ga rejon, kako je to poštar govorija.
Taj čovik u sivoj uniformi uvik je nosija neke lipe osmjehe, pozdravlja je ljude i oni njega, s nekom toplinom je ulazija ljudima u domove, a oni bi ga častili kavon, čašon bevande, ili marendon, ako bi trefija u pravo vrime. S vrimenom našeg odrastanja, nestajalo je tih poštara i došli su neki novi. Na motoru. Žutom. Nestalo je šaljivih poštara koji pješice vuku poštarsku torbu punu osmjeha, a stigli su neki na motoru, koji stižu žurno i odlaze hitro.
Današnji poštari nemaju onu toplinu koju su imali oni stari, današnji poštari ne svraćaju na kavu ili čašu bevande. Iz više razloga. Današnji potari imaju normu. Isto čudan izraz kao i onaj izraz rejon koji su imali stari poštari. Norma znači da su mu ovi kapitalisti nabili ritam da on mora u toku smjene podilit određenu količinu pisama i razglednica, ili će mu odbit od plaće. I zato on žuri. I nema vrimena za osmjeh. Jer je u žurbi, a nad glavon europski kapitalisti s mjeračon vrimena. A kako se je struktura pošiljki koja stiže na kućnu adresu rapidno prominila, ni ljudi više nisu sritni kad in dođe poštar. Za razliku od prije, kad je poštar donosija pisma iz tuđine, razglednice dalekih rođaka i penzije, danas poštari donose račune za telefon, struju, vodu, naloge od suca za prekršaj i obavijesti o ovrhama. I kako da mu se onda čovik osmjehne, ili da ga zovne na čašu bevande. Najradije bi ga bacija s balkona. Da padne na žuti motirić. Još su in uniforme od neke sive boje došli u plavu i sve više liče na policajce ili neke inspektore. I kako bi ga čovik volija.
I sad dok ovo pišen, razmišljan kako bi mora otić do moga prijatelja gori iz Blata na Cetini. Neki dan mu se okotila kučka što je nedavno ugrizla poštara. Ne bi bilo loše uzet jedno štene.

Oznake: ljeto

POREZ NA DODATNI SEX

Dok se mi borimo sami sa sobom i svojim fašizmima i antifašizmima, i svime što je ugrađeno u Ustav, ova Europa nas pomalo ali sigurno steže, i osvaja nas na neki drugi način, koji nije ni nalik onome kada se zveckalo oružjem i kada se znalo tko je unutarnji, a tko vanjski neprijatelj.
Sada za sve postoji zakon, pravilo i kazna. Nitko te ne dira, niti te sudi po kratkom postupku, onako da bi te stavilo pred zid i streljalo, ali metode kojima ti stižu u utrobu i iz nje vade želudčanu kiselinu stvarno su fascinirajuće i zastrašujuće. Danas svatko zna gdje si bio, što si radio, koji si broj, i koliko zarađuješ. I onda, kad utvrde ovo posljednje, atakiraju upravo na to, da ti otmu od toga koliko god mogu. A metode otimanja su softiciranije od onih kad se ljude gušilo u kojekakvim komorama i kad im se otkidalo od tijela i duše. Kako danas više nema duše, otkida se od tijela, s posebnim naglaskom na iznutrice.
Za sve su smislili i napisali zakon, a za zakone su smislili ljude koji tumače te zakone, koji se sad zovu ; Tako je propisala europska unija. Ti recimo nemaš smeće koje se sad zove glomazni otpad ali ti ga oni naplaćuju jer postoji zakon za odvoz glomaznog otpada. Ima zakon za baterije, papir, boce, za sve što ti trebaš platiti iako nisi koristio. Sve je to propisano. I imaju naljepnice na svakom koraku. Zabranjeno pušenje. Zabranjeno točenje alkohola. Zabranjeno pipanje konobarica.
Propisana je brzina vožnje automobila, brzina kretanja pješaka, prostor za kretanje pješaka, prostor za kretanje biciklom, romobilom, rošulama ili skejtom. Sve ima po zakonu. Ne smiješ ući u kupaćim gaćama u trgovinu, jer tako kaže zakon, taj europski. Nema više da ti prodavačica bulji u kupaće. Jer ako bi se slučajno zabuljila odmah bi je neki komunalni redar kaznio za buljenje na javnom mjestu. Jer sad je sve javno, sve njihovo i oni ti mogu naplatit sve.
Oni ti naplate vodu, struju, telefon, mobitel, radijsku frekvenciju, komunalnu naknadu, naknadu Fini, naknadu za odvoz smeća, naknadu za vođenje računa, poštarinu za uplaćeni novac, poštarinu za isplaćeni novac, poštarinu za paket, poštarinu za poštara koji je donio paket, cestarinu, tehnički pregled, plus dodatak za ispušne plinove, itd. i na sve to porez na dodanu vrijednost. Jer su oni tu nešto dodali. A ti pojma nemaš što.
I koliko god da bude, tebi se čini da ti je puno za uplatiti i jednostavno ti nije jasno kako se na sve živo naplaćuje neki porez koji je dodana vrijednost. I normalno, na se to popizdiš. I instinktivno ti dođeš da se buniš, da bi se žalio i prigovarao na svaku stavku i na cijeli iznos.
Ali europska unija i njena pravila nisu predvidjela balkanski temperament, nego je sve po zakonu, a po zakonu imaš pravo prigovarati samo u pismenom obliku. Da se to zabilježi u kompjuteru ili ti ga računalu i računalnom sustavu.
Na prigovor pismenim putem po zakonu se mora uplatit pristojba za pismeni prigovor, pa kad dobiješ odgovor onda platiš taksu za odgovor. Odgovor koji se zove rješenje, ne moraš ni čitati, jer sigurno nećeš bit u pravu, već moraš platit neke sudske troškove. Ako ih ne platiš oni ti odmah opale ovrhu. Odmah ti uzmu od plaće da ti ne bi slučajno djetetu kupio bicikl, ostave ti tek da možeš kupiti Peptoran za želudac. A farmaceutska industrija brine o tvojoj želudčanoj kiselini smišljajući svakodnevnu novu ljekovitu supstancu za tvoju želučanu kiselinu sve dok ti imaš novaca za kupovati istu.
Kad nestane novaca preostaje ti jedino da tome djetetu kojemu nisi kupio bicikl, narodski rečeno, jebeš mater.
I to u određenim količinama i propisanim normama. Kako je to predvidjela ta Europska unija. Zna se koliko trebaš radit tjedno, a koliko možeš odmarat i koliko konzumirati sexa tj. voditi ljubavi s vlastitom ženom.
Recimo, radno sposoban muškarac, stalno zaposlen, u prvom braku, sklopljen kod Katoličke crkve, u vlasništvu stana i jednog osobnog automobila, bez prepariranog medvjeda u podrumu, a vlasnik dvaju ulja na platnu, rekreativni igrač malog nogometa, s 10% sijedih vlasi u brkovima; dva puta tjedno. I tu normalno, moraš paziti da ne prekoračiš zakonske norme. Jer ako te naljuti reakcija malog koji nije dobio planirani bicikl, i uzmeš mu majku po treću puta u tjednu, odmah upadaš u probleme. Europski promatrači zaduženi za sexualni život nacije i populacije te termovizijskom kamerom koja kroz zid bilježi porast temperature tijela prilikom sexualnih aktivnosti, odah zabilježe da si prekoračio zakonom propisane norme i da si svome djetetu jebao majku, bukvalno, jednom preko norme.
I tada se pokreće procedura. Zakon, tarifa, izračun.
I u ponedjeljak iz porezne dolazi uplatnica. Uplatiti u roku od 8 dana.
Porez na dodatni sex.

Oznake: more

SATIRIČAR JURE DIVIĆ U KAŠTELIMA

VRGORAČKI SATIRIČAR JURE DIVIĆ NASMIJAO KAŠTELANE

VRGORAČKI SATIRIČAR JURE DIVIĆ NASMIJAO KAŠTELANE

RAKIJA I KNJIŽEVNOST RUKU POD RUKU

KNJIŽEVNA VEČER S JUROM DIVIĆEM U DVORCU VITTURI U KAŠTELIMA

KAKO JE CAR NASTRADA OD COLE

Eto, Car završija na Hitnoj zbog Cole. Nije uopće vijest za zezat se. Posebno meni, koji volim to američko smeće. Cola je draga mnogima. A mnogi kažu da nije zdrava. Tako smo neki dan imali debatu s Caron. On stalno pije Colu. U velikim količinama. I kako mu je doktor u Splitu preporučija Colu, da mu je reka da je Cola najbolja za smanjit šećer. Car ima problema s šećeron pa je mislija dobit invalidsku mirovinu. Ali doktor mu reka da to i nije baš neki ozbiljan problem, da se za to ne daje penzija, nego mu je lipo reka kako će smanjit šećer i kako će sve bit ok. Ko neko čudesno ozdravljenje. Pij Colu. Zamisli doktora. Koja da je menadžer firme iz Atlante, a ne neki primarijus s Firula. I tako Car nastavija pit Colu. Može i Pepsi. Može i čuvena Cola kralja Željke iz Kule. Može i ona najeftinija što kolje za oči dok je piješ, samo da je Cola. I tako mi neku večer u Kuli, dok pijemo specijalni edišen Kraljeve cole, razmatramo, koliko ustvari Cole triba Car pit da bi održa šećer u normali. I normalno, tu su i protivnici bilo kakve treapije s Colon. Ima onih koji misle da je Cola totalno nezdrava. Oni misle da će Cara Cola doć glave. Al Car se ne da. Car rješava sve probleme na ovome svitu, od talačke krize u Mihenu 72 do povrata imovine duvanske stanice u Vrgorcu. On za sve ima rješenje i papir. Čak i poznaje sve javne pravobranitelje, odvjetnike, novinare, poznaje svu tematiku od prodavanje šparoga na pijaci do bijega Ive Sanadera, za kojega misli da je samo privremeno oša i da će se Ivo vratit. Zato Car još uvik čuva plavi šuškavac s potpisom najdražeg Ive na leđima. I sad ćeš ti takvom znalcu kazivat da će ga Cola doć glave. Zato smo konstatirali da Car može dnevno popit bocu Cole bez ikakvih posljedica. Boca od 2 litra. Da se razumimo. To je samo 60 litara misečno, tj. 720 litara godišnje. Pa, ljudi popiju toliko vina pa in ne bude ništa s jetron. A di ć bit Caru išta od te Cole. A nije Car baš neki špatan tip. Ima Car 100 kila. Malo ga jebu noge, pa nosi štap, ali ipak je to komad čovika. Doduše Car je malo osta nizak rastom pa tih 100 kila izgleda ko da nisu lipo raspoređeni, ali ipak je to stotka.
I odjednom vijest, Car završija na Hitnoj. Nastrada od Cole. Navodno je bija u nesvisti kad su ga doveli u bolnicu. I ajde, oden do Željke da vidin, šta se ustvari deseilo? Kad imaš šta čut. Umalo pravo tragedija. Dobro je proša.
Kako je bija upeka vruć dan, baš čelopek, Car krenija u Jukića kupit bocu Cole. I uša Car u dućan i normalno, vrcon tamo do frižidera s Colon. I otvorija Car Colin frižider i rukon pipa koja je najladnija. I utvrdi Car da su one malo nazad najledenije, tj. one koje stoje gore visoko. A Car mali. Ustvari nije narasta koliko je triba. Ili su ovi frižideri van standarda, previsoki. I čupa tako Car ladnu colu iz frižidera, kad iz gornjeg red poleti staklena boca Jamnice i punim pogodi Cara u nos i čelo. Pade car na pod, rasiklo mu nos, odma izbila kvrga, a krv šiknila. I onda su Cara odveli na Hitnu.I tamo objašnjavali kako je nastrada od Cole. Koja laž!
Zar niko nije moga reć istinu. Car je nastrada od mineralne.

PIN ZA PIŠANJE

Od kad je stiga ovi đavliji kapitalizam strašno tehnološki napredujemo. Svaki dan se oduševin novin tehnološkim izumom. Više naM prsti neće tribat za ništa osin utipkavanja pinova i pasvorda. Trefin tako neki dan s ženon u Makarskoj, i ajde kad si je već izveja na more, red je da je odvedeš na kavu i kolač, a zadovoljiš ženu i potpomogneš makarske pdv obveznike. Kako sam patriotski i lokal patriotski nastrojen, uvik izaberen neke lokale za koje san vezan nekin patriotskin nitima ili kakvim pozitivnim iskustvima iz mladosti, kada je bilo svega, osina para zbog čega bi nas Lega potrava sa stolova, jer nismo imali za drugu turu pića.
I tako uvalimo se ja i žena u meke stolice s pogledom na koće, raspravljamo o izboru kolača i bez kofeinskog kapućina, kad uvati me pišanje. I ajde, malo je labirintno, al stignem do wc-a, kad ono, ne moreš unutra. Triba ukucat pin. Šifru. Jeba te led, ukucat šifru za uć pišat. Kakva šifra. Vratin se nazad, bez obavljenog pišanja, a pun neznanja, kad konobar brzinski objasni kako triba ukucat šifru s računa da bi moga pišat. Zamisli ti koja krasna masonska ideja. Truli kapitalisti ti ne daju pišat u svom lokalu, ako nisi u njih pija. Koja fantastična ideja. Koji humani pristup svima koji side u njihovin mekin stolicama, a koji su ustvari samo kanalizatori tekućine iz njihove boce do njihova wc-a. I nema nikakve greške. Nema sad varijante da u konkurentskom kafiću popiješ pivu pa da je ideš ispišat u njihov wc. Nema brale. Pišanje samo tekućine koju su tu uplatija. Kakav divan sistem. Fino razrađen. Kapitalistički, lišen svakog osjećaja, pa čak i onog neugode. Jer, ko zna šta bi ti se moglo desit da je u primjeni neki drugi sistem. Zamisli, ideš pišat, a ono prid wc-om stoji teta u bijeloj kuti i kaže; ajde daj uzorak mokrače da vidimo iz kojeg je lokala tekućina. Ili ti uzme bris s njega. I unda utvrdi koju si pivu popija iz kojeg lokala. I ko zna šta bi ti mogla nać u mokrači. Mogla bi analizom utvrdit di si bija, s kin si bija i šta si radija. Ko zna kakva bi te neugoda mogla snać. Ko jednom prilikom moju kolegicu. Onako jadna sva, udovica od 40-tak godina, stalno nekih problema i upala doli. I ošla doktoru, požalila se kako je doli sve peče i boli. I ajde kaže doktor, dođite u ponediljak odma ujutro, pa ćemo vam uzet bris i poslat na analizu, pa ćemo dat neke antibiotike. I tako ona jadna u ponediljak ujutro, jedva se digla, malo i prispala, i sve na trku ošla u doktora, ovaj uzeja bris i reka joj da se javi ujutro. I ošla ona ujutro da vidi šta je, kad kaže doktor;
-Ajde molim vas dođite opet ujutro pa ćete ponovo dati bris, onaj od jučer nije bio baš dobar za analizu jer je u njemu bilo sperme. Zamisli koja neugoda za jednu srednjovječnu udovicu.
Zato lipo 72468 i pišaš.

JURE DIVIĆ UVRŠTEN U TROGIRSKU ANTOLOGIJU

PRIČA O TETKU , JURE DIVIĆA UVRŠTENA U NAJLJEPŠE PRIČE O TROGIRU
U Gradskoj knjižnici Trogir održana je promocija zbirke "Priča se (p)o gradu", koja je nastala povodom 145. godišnjice Gradske knjižnice Trogir i kao rezultat Natječaja za neobjavljenu kratku priču, te Natječaja za naslovnu fotografiju zbirke priča.
Dogradonačelnica Trogira, Vedrana Zelalija i ravnateljica Gradske knjižnice Trogir Sanda Marlais Buble je, nakon uvodnog govora, predstavile su autore čije su priče ušle u Trogirsku antologiju, čiji je nakladnik Gradska knjižnica Trogir.
Tim povodom je glavna urednica Maja Maljković naglasila kako nisu svi autori objavljenih priča iz Trogira, što dokazuje da je UNESCO-ov ljepotan u srcima mnogih ljubitelja pisane riječi, od Zagreba, Vrbovca, Vrgorca, Koprivnice, Lumbarde i Splita.
Zbirka Priča se (p)o gradu čije uredništvo, uz glavnu urednicu, čine profesorice Katica Belas, Sanda Marlais Buble i književnica Dunja Kalilić, odabrao je najljepše priče, a najbolji autori koji su uvršteni u antologiju su:
Ana Ban (Split), Željko Cvrtila (Zagreb), Nemruth Dagi (Zagreb), Jure Divić (Vrgorac), Katarina Grga (Trogir), Sanda Hančević (Lumbarda), Valerija Jurjević (Lumbarda), Darko Veršić (Trogir), Aleksandar Kostjuk (Koprivnica), Mario Majdić Natrlin (Split), Stjepan Omero (Trogir), Irena Skopljak Barić (Vrbovec)
Na natječaj za naslovnu fotografiju zbirke priča "Priča se (p)o gradu" primljeno je ukupno 60 fotografskih uradaka, a pobjeda je pripala Ivanu Karanušiću.

PRIČA O TETKU

Moj tetak je jedan od onih nekoliko preostalih tipova starog kova, koji su u životu prošli bunu i bunicu i još se drže i još uvik su neuništivi. Godine iđu, starost grize svakoga, ali mom tetku koji je nakupija godina i bora i dalje ništa nije teško. Čovik je za penzije, odradija je život pristojno zaradija za svoju obitelj, ali i dalje vridno radi i stiče. Ima jednog sina koji je otiša živit u Zagreb, di je formira obitelj, a moj tetak s mojon tetkon Maron živi u Trogiru i dalje radi ko crv. Triba bi sine on smanjit, nije nan potriba. Imamo svega, on misli da je mlad i da danas može vozit kamion ko nekad. A sine, nosi naoćale, ne vidi on više ko nekad, triba bi on malo kalat, al neće, tvrdoglav je, takvi su svi oni iz Segeta.
Jada se tetka Mara tako, ponekad kad naletin kod njih i obično je ona sama doma, jer je tetak otiša negdi bacit turu. Tetak imam kamion, koji i nije velik a nije ni mali, zatvoren i pogodan za bacit turu voća i povrća u Split ili Zagreb, ili u toku litnje sezone odvest turu na Čiovo .
Sritnen neki dan tetka i svratimo na kavu, nas dva, da sidnemo malo i popričamo.
-Pa šta je tetak , šta ima, kako si?
-A evo dobro san, ljuti me ona, a sve drugo je u redu.
-Što te ljuti?
-A evo jutros smo se svadili. Iman povoljno jednu turu, a ona ne bi da iđen.
-A di je tura tetak?
-Slušaj, iman turu do u Zagreb, a jedan moj pajdo mi je sredija da oden u Austriju, odma iza granice, triban natvorit neki stari namještaj jednome našem čoviku koji živi gori i dovest ga amo doli u jednu kuću u Marini. Čovik će sve lipo platit, ima cili namještaj u Austriji i šteta mu da ga baci, platit će meni turu i dovest ga ode u kuću. On liti dođe ode, stoji po misec dva, i namještaj mu svakako triba u kući.
-E, a šta tetka kaže?
-Ne bi ona da ja iđen priko granice. A neš ti Austrije, to ti je od Zagreba časkon. A đava ga odnija, ta nisan zaboravija njemački, neka ja nisan bija u njemačkoj ima dvadeset godina, još ja znan govorit.
-A čuješ tetak, možeš li ti, jel ti to daleko?
-Ja san isplanira ovako: bacin turu u Zagreb, istovarin i u maloga iđen u stan. Večeran, i lipo prispavan i sutra ujutro u Austriju, natovarin i nazad. Ako moga vozit ću do doli, ako ne opet ću prispavat u Zagrebu, pa ću sutra nizbrdo.
Ajde kontan lipo je on to posložija, nije tetak lud, napravija je on plan i čini mi se da je dobro rasporedija snage, radit će pauzu u Zagrebu, prispavat će, sve kontan da on to može. Tetka svakako grinta i ljuti ga bezveze i unda kuka da je on grintav i svadljiv.
Prikosutra vidin teku, vuče kese s pijace, pitan di je tetak, kaže oša.
Kontan sve je ok, tetak je oša bacit turu po planu.
Nakon tri dana, zove tetka.
-Ajde sine dođi ako možeš, ne mogu živit s njin, svađamo se cilo jutro.
-Tetka šta je, šta se svađate?
-Sine, nije mu dobro, a neće prizna. Samo se svađa. Ja mislin da ga triba vodit likaru, nije dobro, kažen ti!
-Tetka ne sekiraj se, ajde doću ja za 15 minuta.
Ulazin u tetke u kući, tetak na nogama, tetka sidi na kaču. Vidin ja da je napeto. Svađali su se. Priskačen tetku i odma ja tetku.
-Tetak šta je bilo?
-Ne znan, nije mi ništa. Ne mogu spavat. I sad me ona tlači tu. Jebe me cili dan, diže mi tlak !
Vidin ja tetak maše rukama po zraku, ljut, nervozan, a tetka sidi cila utučena.
-Sine on nije u redu, vodi ga doktoru.
-Što da ga vodin doktoru?
-Sine, on je doša iz Austrije ima dva dana i još nije spava. Nije normalan. Vidiš da je cili živčan.
-Tetak šta je bilo? Okrenem se tetku i pitam ga ozbiljnim tonom.
-Ne znan, sve me boli od umora, a ne mogu zaspat. Vozija san u komadu iz Austrije, činilo mi se da mogu, nisan ni stava u Zagreb, vozija san od gori do ovde. Istovarija i doša kući i ne mogu zaspat. Ne mogu i gotovo !
-Kad si doša?
-Prekjučer.
-I od prekjučer nisi spava? A prije toga si vozija u komadu iz Austrije?
-Jesan. Nisan u komadu, stava san par puta na kavu, i pomalo vozija
-Čekaj, i nakon toga nisi spava?
-Pa ne mogu, ne mogu zaspat da me ubiješ! Ne mogu ni leć, nabilo mi neko nervozu. Hm, tetak da ti nije tlak, da nije štagod, nije to u redu nešto, nije se zezat.
-Ne znan.
-Slušaj tetak, ajde molin te da ne nagađamo, a da ne bi izbija kakav problem, ajd ti sa mnom, iman ja ovu jednu doktoricu, pa da te pogleda, da ti da nešto, sve se meni čini da si se ti primorija, pa da ti ne moreš zaspat od umora.
-Ma nisan umoran. Evo ja bi sad moga vozit.
Gledan ga, oči mu crvene, zjenica nigdi, ko da je na drogama. Nešto nije dobro garant. Sve kontam u glavi da ne bi kakav inafrkt, da ga ne strefi nešto.
-Ajde tetak, amo, časkon ćemo se zaletit, vratit ćemo se, nek te pogleda.
Uze tetak jaketu sa stolice i kreni prema vratima, ja krenem za njima, a tetka iza leđa samo je izustila: -Fala bogu, tebe uvik posluša.
I došli ja u tetak u bolnicu. Zamolin ja doktoricu, objasnin u kratkin crtama, i žena ga stvarno primi za pet minuta. Uđe tetak unutra, a ja ostanem čekat u čekaonici.
Prođe neko vrime, ne izlazi tetak, čekan još malo, ne izlazi tetak. Sve san ko strpljiv, ali kužin da tetak ne izlazi i da je već predugo unutra. Neka je frka. Ne znam bi li uša, ne bi sad tija bit neugodan, žena ga je primila priko reda i sve to, ali počela me nervoza vatat.
Pokucan i uđen.
-Sidi - kaže doktorica.
-Šta je, pitam, okrećući dlanom ruke.
-Tetak ti je zmaj. Zdrav je ko dren.
Pada mi neki teret sa srca, mozak mi upija riči šta ih izgovara doktorica, ali vidim tetka kako leži na krevetu.
-Bit će ok, dala san mu injekciju, samo neka čas stane, pa može kući.
-Šta je bilo? Tlak, srce?
-Srića mu je da ima dobro srce. Moglo je bit svašta. Dobro je da si ga doveja.
Diže se tetak s kreveta iz ležećeg položaja i sida na kraj kreveta.
-Đavliji sokovi – reče tetak.
Doktorica se počela smijat, a tetak počeja pričat.
-A jebemu, šta san zna. Nisan lipo vidija, jebi ga sad. Dobro.
Gledan u tetka, ništa mi nije jasno, a onda tetak počinje priču.
-A kad san proša jedno pedeset kilometara, sta na benzinsku, i uzeja onih sendvića šta prave u onome kafiću, i uzeja paket sokova, konta da ću polako ist i pit puten, dok vozin.
I?
-Bogati, ija pomalo sendviće i zaliva tin sokovima. Prije Zagreba san pojija sve sendviće, a sokove pomalo pija cilin puten, lipi onako, šta ja znan. Jebi in mater, reče tetak ljutito.
-Popio je šest Red bullova, a na stajanjima je pio kave – reče doktorica, a meni kroz glavu proleti kako mi je tetak čas prije nego što smo došli u doktorice reka da bi i sad moga vozit.
Da vozit. Moga bi tetak letit.
Moj je tetak zmaj.
Koji pije sokove.

"PRIČA O TETKU" JURE DIVIĆA, U UŽEM IZBORU ZA NAGRADU GKT

Natječaj za neobjavljenu priču; Priča se (p)o gradu, u organizaciji Gradske knjižnice Trogir;
žiri u sastavu Dunja Kalilić, Katica Belas i Sanda Marlais Buble odlučio je da će stranice zbirke priča "Priča se (p)o gradu" krasiti sljedećih 11 najljepših priča o gradu Trogiru:
CVRTILA, Željko: San o Trogiru
OMERO, Stjepan: Dvor
DIVIĆ, Jure: Priča o mom tetku
MAJDIĆ-NATRLIN, Mario: Kako to misliš - otok?
KOSTJUK, Aleksandar: Slučaj nestale pčele
GRGA, Katarina: Čils, Čiks i Čips
SKOPLJAK BARIĆ, Irena: Rijeka votke
JURJEVIĆ, Valerija: Čudnovate zgode jedne Jasne
HANČEVIĆ, Sanda: Kairos
BAN, Ana: Posljednji Trogiranin
NEMRUTH DAGI: Galeb zvani Dante

Zbirka se izdaje povodom 145. godišnjice postojanja GKT koja će se svečano obilježiti tijekom Mjeseca hrvatske knjige, u studenom 2012. godine .

GOST VIŠKA

Danas je baš bija lip dan. Prekrasan. Sunčan. Ko stvoren za provest na plaži. I to Makarskoj. A eto slučajno, tako se i trefilo. Iša doli strini odvest pet vrića kumpira i po cilon onom čelopeku u autu bez klime prokuva dok sam doša doli, pa unda prokuva dok sam sve istovarija i prinija joj u konobu, a onda me oblija znoj kad san manija onu pivu od limuna. I kontan unda da sad ne iden tako znojan i skuvan odma kući, da je najbolje otić do Ferijalnog stopit guzicu i malo ležat da uvatin 0, 72 promila vitamina D, koje će mi suce dat kroz kožu, ako se izložin jedno po ure srpanjskom suncu. I oša ja lipo do Ferijalnog, parkira kraj ceste, nisan platija parking, spustija se do plaže, malo bacija oko da vidin raspored sisa i guzica, i onda se upasa između dvi koje su već zalegle na makarski solbun. A i sam volim kad ima malo solbuna, da nije žalo, ili ne daj bože one stine koje su veće od papuče Nikole Vujčića. Ove dvi su očigledno od jutros na ležanju, cile su usporene, i kako sam primjetija nisu od velikih tjelesnih aktivnosti, čak in je lino i zaplivat. Samo leže ko gušerice i upiču se. Razmišlja san bili upa u komunikaciju, ali opet da ne ispadan odma pametan i savjetodavan primuča sam i lega na šugoman šuteći, sve kontajuć da će ova jedna kad-tad skužit da bi se morala povuć u lad. Jedan je bila crna, i već je dobro uvatila boje, izgleda ko domaća šta se sunča od prvi maja, al ova druga je izgledala ko talantara iza badnja. Blida da ne može bit bliđa, a suce je opičilo da su joj bedre došle ko obrazi Damira Polančeca. To neće spasit ni oni jogurt s onin dobrim bakcilima. Ili kako se već zove ta izmišljotina mliječne industrije. Uglavnom, jasno mi je da ona nema ili uopće ne zna za one kreme s faktoron. A kako će i znat kad je vjerojatno cilo vrime u nekoj konobi, između badnja i zida. Kako vidin da bi i mene moglo opalit sunce lipo san zapliva, opalija jedan kraul, onako po vlaški, rekli bi ćuškavci za sve nas koji razbacivamo rukan kad plivamo, i tako san dopliva do bove od kaića. I unda san se lipo popeja na kaić i sidija na njemu dok se nisan osušija. I odmorija. Usput. I baš mi bilo drago šta je ćuškavac priveza svoje vozilo-plovilu tu di se ja kupan. Baš dođe ko neko guvno za odmorit. Al počelo mi bit vruće. Kontan moga bi manit gori u kafiću još jednu pivu s limunon pa onda kući. Otpliva do kraja, kad jebi ga, sitija se da je lova ostala u autu. Neman u kupaćin ni lipe. Lega opet malo na žalo, gledan onu talantaru i vidin da žena ima sise prva liga . I to ne prva HNL-a, nego baš Premiership. Normalno, buljin ispod naoćala i baš me briga što se ona sunča u toplesu i što su joj bradavice već prominile boju, ali što bi je opomenija da sebi napravin štetu. Ako joj kažen da ćeš joj izgorit bradavice obuć će kostim, unda neću imat u šta gledat. Zato neka gore. Ali isto ne moreš dugo. Vruće. Ležin uru vrimena, a ništa nisan popija. Dehidrirat ću. Izgorit će mi mozak. Od vrućine i njezini bradavica. I sve kontan, da iđen ća. Obuka majcu, počeja slagat šugoman, i sitija se onoga texta iz Makarskog primorja o gostima koji su višak. Koji se samo sunčaju i kupaju, a ništa ne troše. Baš san se osjetija ko gost viška. Nisan platija parking, nisan popija pivu, nisan u onoga maloga kupija kukuruz, nisan kupija sladoled, a okupa san se, odmorija na ćuškavčevu kaiću, šugoman mi je dvi ure zauzima kvadrat plaže, i još san naparija oči na sisama i sve to na račun makarskog turizma. Ali kad sam se već osušija, iđen ća. I krenen lagano, i dođen do ceste, kad sitin se Ive Ćurkovića. On je napisa kako gosti viška još i pišaju u more, a ne koriste wc.
Unda san se lipo vratija, stavija stvari kraj blide, odgega se do mora i lagano upliva do pasa, jedno metar dubine, i ko da nije moj posa, popiša se.

Lucino more - TRABLMEJKER

FLEX TIME JOB

Najviše volin rano lito. Kad ćuškavci počnu izbacivat prognoze za turističku sezonu, a naši broje pare od jagoda. Sve nekako oživi, taman je toplo koliko triba, nisu baš prevelike gužve na plaži, a počnu stizat prvi stranci za obnovu engleskog i ostalih jezika, koje smo zaboravili priko zime. I tada lagano počnu stizat i ovi naši raznorazni rođaci i poznanici iz raznoraznih dalekih zemalja. Neki su mi zanimljivi, a neki manje zanimljivi, i proporcijalno tome se i volin družit s takvin likovima. Jedan od onih koji je uvik zanimljiv, i koji dođe ama baš svako lito je Marko Antonio. On je zadnjih petnestak godina u Australiji. Ili ti ga West Australiji, kako bi on reka. Marko je bija zanimljiv i osebujan lik i prije nego li je otiša priko bare, a sada kad je steka svjetska iskustva još je zanimljiviji. I unda, na početku uvik iđe isti đir; javljanje ko da ti je rođeni brat, pa zatin obavezno di si, kako si, i unda malo šira priča; di radiš, kako ti je u tuđini, je si li nas zaboravija i jesi li naučija njiov jezik.
I unda se Marko Antonio razveže. Priča o njegovome poslu uvik traje duže nego li je on tamo na poslu. Na početku mu nije lega taj zapad i taj njiov sistem, nekako mu se učinilo da je to malo previše rada za njegov organizam. Nije da je on loše konstrukcije za radit, ali da je on bija za ljute fizikale ne bi on ni iša od kuće. Zato se on odma uključija u njiov sindikat i dobro proučija radnička i sva ostala prava. Jer, jebi ga, tuđa zemlja, ko će brinit o tebi ako ti nećeš. Ajde, kontan, mudro zbori. Ali uvik mi dođe s milijun nepoznanica koje nekako niko ne mogu ubrat. Pa ga onda zapitkivan.
-Kako to da možeš svake godine doć u Hrvatsku po misec-dva?
- E stari moj, nisan na prvu, ali sad kad san ja skužija sistem mogu doć svake godine – govori Marko.
-Ali kako ti daju da odeš tri miseca? Svako lito?
- A čuješ, mogu birat! – kaže Marko odvažno.
-A jel? Šta radiš, na kakvoj si poziciji?
- Pa ja san ti na više pozicija, kako kad, nekad radin fizički, nekad vozin viljuškar, a nekad i oni mali truck.
-Jel zato možeš otić kad oćeš?
-Nije. Nego možeš birat kako želiš radit u firmi.
-Šta možeš birat, kako?
-Možeš birat oćeš li radit full time job, ili flex time.
- U čemu je razlika?
-Ako radiš full time job, unda radiš svaki dan osan sati i imaš godišnji 28 dana, i to kad ti oni odrede, kako se dogovoriš. A ako se odrediš za flex time job, možeš radit kako te volja. Možeš radit „duge ure“, možeš radit deset sati dnevno, možeš dvanest, a možeš i četri. Kako te volja. I možeš otić na odmor koliko ti paše. I više puta godišnje. I možeš uzet holidej kad te volja. I unda kad prođeš holidej opet se vratiš na job.
-Hm, onda, bit će to slabije plaćena dnevnica?
- O no, kad si na flex time job veća ti je satnica. Oni što rade na full time job imaju 15 dolara na sat, a ja na flex time iman 17.
- Pa u čemu je unda kvaka? Bolje je radit na flex time. Veća ti je satnica, možeš ić kad te volja, radit kad te volja, uzet holidej kad te volja. Zašto onda svi ne rade na flat time job.
- E jebi ga, kad si flex time job nemaš pravo na sick!

NADMUDRIVANJE S HODAČOM-NESPAVAČOM

Najprije je svak parkira, bila široka ulica i ne baš prometna. Mi ko dica igrali tu nogometa. I unda je došlo blagostanje, svi došli do para, kredita i auta. I više ne možeš živit od auta. Ma lako to, nego nemaš di parkirat u ulici. I stalno gužva, jer smo kraj Doma zdravlja. A normalno, svi smo bolesni. Cila nacija, reka bi čovik kad vidi koliko je auta naziđano do doma Zdravlja. I onda ti auti počeli blokirat promet. Stane čovik samo dok ode po nalaz u Dom zdravlja. Unda se nakupi deset auta jer ovaj prvi ne može proć od njegova široko parkiranog. I unda svaki dan policija intervenira. A potom zna se šta slijedi. Pravo ko u Europi. Zabrana. Jedan dan donilo znak zabranjeno zaustavljanje i parkiranje. I onda ljudi prestali parkirat, jer svaki dan oda onaj policajac hodač-nespavač. On stalno hoda i nikad ne spava. I piše kazne. Ali, kako ćemo mi? Moraš se objašnjavat s njim da ti je to isprid kuće.
A briga njega, kaže on; -Znam da ti je isprid kuće, ali vidiš znak. Zabranjeno! Nisan ga ja stavija. Nije ti do mene. Do znaka je. Da nema znaka, ne bi vas ja dira, niti pisa kazne.
I sad cila nebuloza. Nemaš di parkirat, cila ulica prazna a ne smiš parkirat. Jer će hodač-ne spavač napisat kaznu. I onda ode par stotina kuna.
I lipo mi jedno večer sili na zid i sabrali stvari. Reklo bi se u Saboru, osnovalo komisiju i sagledalo probleme. Te donijeli rješenja i zaključke. Kad mogu ovi u Saboru donit rješenje kako ne bi mi. Par susjeda, iz iste ulice. Doduše, iz različitih stranaka. Ali to veče smo bili koalicijski partneri. I donila se odluka. Te puštena u hitnu proceduru. Pribacilo se jedno auto na parking. Potom pustija produžni kabel od kuće priko ceste. Ko fol, radit ćemo nešto na autu. Brust. Pilat. Ko zna?! I normalno, kako je pala mrakuša, jedan je samo na trenutak pridrža onu cijev s znakom, a drugi brusilicom otpila. Trčećim korakom se cijev ubacila u garažu. Potom pripilala popola. I spremila. Znak, također. I sutra, normalno svi parkirali ispred kuće. I eto ti hodača-nespavača. Da će pisat kazne.
-Kakve kazne? Nije više zabranjeno.
-Kako nije?
-Nema znaka.
-Stvarno nema znaka, zaključi pogledom hodač-nespavač. Susjed moj, onako mrtav ozbiljan, prokomentira kako su se tu jučer muvali neki radnici iz cestarije. Bit će oni skinili znak. Prominilo odluku. I onda smo svi grupno pohvalili kako su ti iz cestarije pametni i kako su donijeli mudru odluku. Bravo za naše cestare. I onda udri falit cestare. Kako oni uvik zakrpe rupe u našoj ulici najprije. Uvik friški asvalt.
- A mora se - nadoda hodač-nespavač - ovo je ipak cesta prema Domu zdravlja, razumljivo, bolesnici, pacijenti, hitna pomoć. Da tako je. Složismo se mi. Ono u stilu, tako je - povikaše seljaci. I ode hodač-nespavač, uvjeren da je slobodno parkiranje. I ne more pisat kazne. Nema znaka.
Al, jebi ga. Ujutro puna ulici. Vratili se pacijenti i bolesnici. Opet svi pakirali.

BALADA O POŠTARU

Ne boj se ništa, obična je – govori mi Nedo poštar dok mi spušta pismo na stol. Obična pošta, obično pismo ili razglednica, rijetka pošiljka koju dobivamo na kućnu adresu, a da nam nije nikakva frka. Danas, gotovo niko ne voli poštare. A kad sam ja bija dite, svi smo u ulici volili poštara.
Živi smo uz barba Joskana, u Ćukovini, onako malo zabačeni sa strane, ko pravo predgrađe, u koje samo poneki dan u tjednu navrati poštar, onako pješice, s torbom punom pošte i facom pune osmjeha.
Barba Joskan je dobiva razne časopise na koje je bija pretplaćen, i jednom misečno, poštar bi mu donosija penziju. Taj dan se zna, bar su ga sva dica u susjedstvu znala. Kad bi barba Joskan dobija penziju, sva bi dica dobila za slatkiše. Svi bi imali pune džepe bombona i onih malih Candyja kada bi poštar posjetija barba Joskana, koji bi odma poštaru da malo sitnih, onih zvonećih, šta mu je donija penziju, a potom bi ostale sitne dobila dica iz susjedstva za slatkiše. Zato smo svi volili poštara i volili dan kad bi on doša u našu ulici, ili ti ga rejon, kako je to poštar govorija.
Taj čovik u sivoj uniformi uvik je nosija neke lipe osmjehe, pozdravlja je ljude i oni njega, s nekom toplinom je ulazija ljudima u domove, a oni bi ga častili kavon, čašon bevande, ili marendon, ako bi trefija u pravo vrime. S vrimenom našeg odrastanja, nestajalo je tih poštara i došli su neki novi. Na motoru. Žutom. Nestalo je šaljivih poštara koji pješice vuku poštarsku torbu punu osmjeha, a stigli su neki na motoru, koji stižu žurno i odlaze hitro.
Današnji poštari nemaju onu toplinu koju su imali oni stari, današnji poštari ne svraćaju na kavu ili čašu bevande. Iz više razloga. Današnji potari imaju normu. Isto čudan izraz kao i onaj izraz rejon koji su imali stari poštari. Norma znači da su mu ovi kapitalisti nabili ritam da on mora u toku smjene podilit određenu količinu pisama i razglednica, ili će mu odbit od plaće. I zato on žuri. I nema vrimena za osmjeh. Jer je u žurbi, a nad glavon europski kapitalisti s mjeračon vrimena. A kako se je struktura pošiljki koja stiže na kućnu adresu rapidno prominila, ni ljudi više nisu sritni kad in dođe poštar. Za razliku od prije, kad je poštar donosija pisma iz tuđine, razglednice dalekih rođaka i penzije, danas poštari donose račune za telefon, struju, vodu, naloge od suca za prekršaj i obavijesti o ovrhama. I kako da mu se onda čovik osmjehne, ili da ga zovne na čašu bevande. Najradije bi ga bacija s balkona. Da padne na žuti motirić. Još su in uniforme od neke sive boje došli u plavu i sve više liče na policajce ili neke inspektore. I kako bi ga čovik volija.
I sad dok ovo pišen, razmišljan kako bi mora otić do moga prijatelja gori iz Blata na Cetini. Neki dan mu se okotila kučka što je nedavno ugrizla poštara. Ne bi bilo loše uzet jedno štene.